dobar danobrt za poslovno savjetovanje

Nema velikih problema, ali ja jednostavno više ne osjećam

« Mislim da sam prestala voljeti svog supruga

Vaše je pismo puno samooptuživanja i krivnje. Ako ste u posljednjih trideset godina svaki put kada su vaše želje mogle narušiti privid sklada sebe prozivali bogohulnom i tjerali se da činite razne stvari koje niste željeli, zar je čudno što ste sada depresivni i prazni, što ne možete osjećati ljubav?

U braku sam već trideset godina. Uglavnom nije bilo nekih većih problema, imamo već odraslu djecu i naizgled sasvim smo normalna obitelj. Ali, uvijek ima i taj ali. Osjećam se grozno dok ovo pišem no ne znam kako da, ako uopće ima rješenja, rješim svoje stanje. Mislim da sam prestala voljeti svog supruga. To se nije desilo odjednom već tinja već duže vremena, no, sad sam došla pred vlastiti zid. Nemam mu što prigovoriti, ni u kom pogledu nije učinio nešto drastično što mu ne bih mogla oprostiti, vezan je za obitelj, trudi se, voli djecu, meni je dobar i ja se osjećam užasno krivom dok vam ovo pišem. Ali ja jednostavno više ne osjećam. Najgore je kad se radi o seksu. Imam toliki otpor da mi dođe da vrištim. On to vidi, misli da sam možda umorna, da sam pod stresom, a i da ga možda više ne volim, iako mislim da u to ne vjeruje. Ne bih ga htjela povrijediti, ne bih htjela ni porušiti cijeli naš život, ali muči me ta praznina koju osjećam u sebi. Ne znam kako dalje. Povremeno padam u prave depresije, sve mi izgleda besmisleno, moram voljeti da bih se osjećala ispunjeno. Naš život funkcionira, sve ide po svom redu, trudim se pronaći se u raznim aktivnostima, nadomjestiti taj ubitačan osjećaj ali teško je. Možda sam kukavica koja se ne usudi reći svoje osjećaje, možda sam zaista "prepuna" svega pa pomalo "pucam". Ne znam što bi se trebalo desiti da se vrate izgubljeni osjećaji, ne znam ni kako ni da li ovako živjeti dalje, ne znam ni je li normalno da sada kada bi sve već trebalo biti jasno, sve već odrađeno, upadam u takve krize. Osjećam se kao da bogohulim, da sam nezahvalnica koja ne vidi vlastiti život u pravom svjetlu, sve pretresam i preispitujem, ali pravo pitanje je uvijek isto: što i kako dalje? Hvala na odgovoru.

Kažete: "Možda sam kukavica koja se ne usudi reći svoje osjećaje, možda sam zaista prepuna svega pa pomalo pucam." Da. Mislim da se mogu složiti s ovom vašom dijagnozom.

Vaše je pismo puno samooptuživanja i krivnje. Osjećate se grozno dok izražavate ono što osjećate i prozivate se bogohulnom nezahvalnicom. Mislim da je upravo u tome sadržana srž vašeg problema, problema koje je u 30 godina narastao do čudovišnih razmjera, do potrebe da vrištite kada vaš suprug s vama želi biti intiman. Ako ste u posljednjih trideset godina svaki put kada su vaše želje mogle narušiti privid sklada sebe prozivali bogohulnom i tjerali se da činite razne stvari koje niste željeli, zar je čudno što ste sada depresivni i prazni, što ne možete osjećati ljubav? Trideset ste godina gušili i gušili svaki tračak svoje različitosti i individualnosti sve dok niste došli do praznine koju osjećate danas. Možda će vas ova izjava iznenaditi, no smatram da je vaš vrisak odraz zdravlja, onog vašeg autentičnog "ja" koje traži svoja 30 godina gušena prava. I imate pravo, to nije nešto što možete prigovoriti svom suprugu. To je nasilje koje činite sami nad sobom.

Koliko je samo toga moralo biti u posljednjih trideset godina?

Vaš suprug nema pojma kako se vi osjećate. "Možda ste pod stresom, možda ste umorni, možda ga više ne volite", pogađa. No vi mu ne dajete iskren odgovor. Vaš je strah da ćete ga povrijediti toliko velik da radije povređujete sebe. Prisiljavate se na stvari koje ne želite do mjere da biste vrištali. Toliko vam je neizdrživo da zamišljate kako rušite cijeli svoj dugo građeni život, i prije vam pada na pamet to nego da naprosto budete otvoreni i kažete što vam je na duši. S vama se ne može pregovarati i dogovarati, vi dajete sve, a kada to više nećete moći, onda ćete to pretvoriti u ništa. Nemate vjere da se kroz prežvakavanje nezadovoljavajućih odnosa i situacija (razgovorom, dogovorom, eksperimentiranjem, isprobavanjem) mogu kreirati neke bolje.

Depresija se razvija kada naše potrebe bivaju kronično nezadovoljene. A i kako bi to kod vas i bilo moguće? Vi ne tražite ono što vam je potrebno. Za to biste se trebali usuditi izraziti se. Čak i da vaš suprug želi ispuniti vaše želje, ne može ih pogoditi jer ste zatvoreni kao školjka. Vjerujete da tako čuvate sklad i njegove osjećaje, a zapravo ih dugoročno opasno ugrožavate.

Bilo bi pravo čudo da se osjećate dobro i da volite svog supruga. Da biste to mogli, trebate najprije naučiti voljeti sebe. Štititi samu sebe poput voljenog djeteta. Čuvati sebe od onoga što vam čini nažao i osigurati si ono što vam treba. Paradoksalno, ljubav prema suprugu prije ćete moći pružiti i osjetiti naučite li biti malo sebični - ili bolje rečeno, naučite li brinuti o sebi.

Nekoliko je stvari koje možete pokušati. Individualna psihoterapija pomogla bi vam da osvijestite svoje potrebe i naučite ih izražavati na način koji ne povređuje druge ljude. Partnerska psihoterapija pomogla bi vam da razbijete ustajale obrasce komunikacije sa suprugom, da se međusobno čujete, vidite i doživite na nov način. Obje terapije pomogle bi vam da iskrenije živite svoj život. Bilo kakva promjena u vašem odnosu (bilo da zajedno upišete plesni tečaj ili otputujete u Pariz; bilo da vi počnete govoriti "ne") unijela bi energije, sadržaja i života u vašu svakodnevicu.

Živ odnos je poput planinskog potočića. Pun brzaca, slapova, virova. Pun ljepote, događanja i neizvjesnosti. Vaš stil ponašanja, kojem je glavni cilj ništa "ne uzburkati" pretvorio je vaš bračni život u ustajalu baricu. Možda je ona nekad bila mirno jezerce uz koje ste mogli svojoj djeci pružiti sigurnost i stabilnost, no čini se da je došlo vrijeme da voda ponovo poteče. Vaš suprug i vi već godinama hrabro kročite rame uz rame. Suočili ste se s velikim zadacima i uspješno ih obavili. Sada je vrijeme da se ponovo okrenete jedno prema drugome i pogledate oči u oči. Vrijeme je da otkrijete tko ste postali, da se ponovo upoznate. Vjerojatno se i u njemu krije čitav jedan svijet koji ne može podijeliti s vama dok ste ovako zatvoreni. Susret vaših skrivenih svjetova zasigurno bi probudio razne osjećaje (ne samo ljubavne), no stvari bi se pokrenule s mrtve točke. Brzi potočići puni su opasnosti, uzbuđenja, ali i ljepote. Da biste se u to upustili bit će vam potrebno puno hrabrosti i avanturizma. No ako sada ne riskirate, zapravo ćete riskirati puno više.