dobar danobrt za poslovno savjetovanje

« Kažnjavanje djece

Imao sam prilike čuti izlaganje jednoga Vašeg kolege (!) koji drži kako je najbolji način discipliniranja djece kažnjavanje glađu. On, naime, drži kako se djecu zbog zločestoće nipošto ne smije kažnjavati (ni najblažim) batinama, a najboljim (najučinkovitijim) načinom njihova kažnjavanja drži uskraćivanje jednog obroka, najbolje večere. Osobno ovu metodu nisam i ne bih nikada primijenio ali čovjek je, kao što sam naznačio, stručnjak, pa me zanima Vaše stručno mišljenje o tome.

Vjerujem da je došlo do nesporazuma i da mogu pomoći u pojašnjavanju. I ja se protivim fizičkom kažnjavanju, baš kao i kolega. Fizičko kažnjavanje uči djecu da je nasilje prihvatljiv način rješavanja problema, razbuktava ljutnju, uništava samopoštovanje i odnos između roditelja i djeteta, pri čemu se otežava učenje ponašanja koja jesu prihvatljiva. I najblaže fizičko kažnjavanje zapravo je najčešće rezultat činjenice da smo mi izgubili kontrolu i puno je efikasnije u smislu da sebi dajemo oduška jer smo frustrirani nego kao poduka. A svrha kažnjavanja nije da se osvetimo nego da ih naučimo samodiscipini i samokontroli. Efikasno discipliniranje je ono koje djeci pomaže da svoje ponašanje usmjeravaju prema vlastitim idejama o tome što je dobro, a što loše, bez obzira postoji li mogućnost da budu uhvaćeni i kažnjeni ili ne. Nećemo im uvijek puhati za vratom, kontrolirati sve što čine i kažnjavati kada pogriješe. Ne želimo da se dijete ponaša pristojno samo dok ga mi gledamo. Osim toga, djeca koja su dobila batina, osjećaju se kao da su platila za ono što su učinila pa su sada slobodna ponovo zabrljati. Oslobođena su osjećaja krivnje i kajanja koje je potrebno da bi se spriječilo daljnje neadekvatno ponašanje.
Iako bi se većina roditelja s ovime složila, ipak u realnim životnim situacijama često pribjegavaju fizičkom kažnjavanju - naprosto zato jer je to lakše, jednostavnije i zahtjeva manje promišljanja od drugih načina.
Međutim, od batina je puno učinkovitije pustiti djecu da iskuse prirodne posljedice svog ponašanja. Tzv. "metoda vlastite kože" podučava dijete da sve što činimo ima posljedice za koje smo odgovorni. Pa tako npr. možemo reći djetetu da ukoliko navečer zakasni kući, neće dobiti večeru. To ne bih nazvala "kažnjavanjem glađu" nego naprosto prirodnom posljedicom njegovog čina. Baš kao što je i glad prirodna posljedica ne-jedenja. Ukoliko dijete iskusi neugodne posljedice svog čina, manja je vjerojatnost da će ponoviti istu grešku. Bitno je, naravno, da dijete unaprijed zna o kojim posljedicama se radi i da ima izbor. Zadatak roditelja je da prihvati djetetovu odluku. Roditelj, u navedenom primjeru, mora biti spreman dopustiti da dijete ode u krevet bez večere. S tim dijelom roditelji najčešće imaju poteškoća. Pogotovo kada se radi o "školskim posljedicama". Npr. prirodna posljedica nenapisane zadaće jest negativna ocjena. No roditelji uglavnom ne žele dopustiti da dijete iskusi tu neugodnu, iako prirodnu posljedicu. Vjeruju da štite svoje dijete time što prigovaraju, podsjećaju, kažnjavaju ili pišu zadaću umjesto njih. Međutim, time stvaraju puno veći problem od jedne jedinice. Djetetu šalju jasnu (i pogrešnu) poruku koja kaže: "Tvoja zadaća je moja briga." Logično, dijete će prestati mariti. "Ta, već postoji netko tko brine o tome, ne moram i ja." Odgovornost za školske obaveze delegirana je roditelju.
Ako roditelj štiti svoje dijete od posljedica, dijete neće mijenjati svoje ponašanje. Zašto bi? A upravo su posljedice te koje pomažu djeci da nauče donositi odluke i preuzimati odgovornost. Stoga na njih možemo gledati kao na priliku za učenje, a ne kaznu.
Naravno, metodu prirodnih posljedica nećemo primjenjivati onda kad se radi o sigurnosti i zdravlju djeteta. U tom slučaju zadovoljit ćemo se logičnim posljedicama koje moramo sami osmisliti. Pa tako ako dijete izađe iz dvorišta na ulicu, nećemo dopustiti da ga udari automobil (što bi bila prirodna posljedica) nego ćemo mu uskratiti igranje vani. Dijete i ovaj put ima izbor - ili neće izlaziti na ulicu, ili će se igrati u kući.
Čak i vrlo mala djeca mogu razumjeti posljedice. Ako se devetomjesečna beba igra s hranom i razbacuje je umjesto da jede, roditelj je može nježno spustiti na pod i reći: "Gotovi smo!" Bebi neće dugo trebati da shvati da ima izbor. Može mirno jesti u stolici i dobivati pozitivnu pažnju od roditelja, ili može biti gladna na podu. To nije kažnjavanje glađu nego slanje poruke: "Imaš izbor i vjerujem da si dovoljno pametna da doneseš pravu odluku za sebe". Mislim da je to ono što je kolega u svom izlaganju pokušao objasniti.